Sud Bosne i Hercegovine objavio je tematski broj Biltena Suda, u kojem su u fokusu izdvojene određene teme od posebnog značaja za pravnu i stručnu javnost. Ovaj broj predstavlja novinu u pristupu, s obzirom na to da su umjesto općeg pregleda prakse, pažljivo odabrane teme koje su u proteklom periodu bile posebno aktuelne.

Centralna tema ovog izdanja odnosi se na zakonitost pribavljenih dokaza u krivičnom postupku, s posebnim naglaskom na izazove koje donosi korištenje savremenih sredstava komunikacije, uključujući kriptovane aplikacije. Kroz prikaz domaće i međunarodne prakse, Bilten nudi analizu pravnih standarda i dilema koje prate ovu kompleksnu oblast, bez zauzimanja stava, ali s ciljem boljeg razumijevanja i stručne rasprave.

Poseban prostor u Biltenu posvećen je i izbornoj pravdi, s obzirom na ekskluzivnu nadležnost Suda BiH po ovom pitanju. Prikazane su odluke apelacionih vijeća koje se odnose na preuranjenu izbornu kampanju, kao i druge novine proizašle iz nedavnih izmjena Izbornog zakona.

Treća ključna tema je pravo na azil, gdje se detaljno analizira praksa prvostepenih vijeća Suda BiH, posebno u vezi s pitanjem postojanja opravdanog straha od proganjanja. Uzimajući u obzir poziciju BiH kao tranzitne zemlje, ovaj osvrt je posebno značajan u kontekstu aktuelnih migracionih kretanja.

Na kraju, u Biltenu je dat i stručni prikaz višegodišnje polemike u vezi s organizacijom Suda BiH, s posebnim osvrtom na nacrt Zakona o Sudu/sudovima Bosne i Hercegovine. Akcenat je stavljen na pravne aspekte ove teme, uz napomenu da se autori ograđuju od političkih tumačenja i rasprava.

Objavljivanjem ovog tematskog broja, Sud Bosne i Hercegovine još jednom potvrđuje svoju posvećenost transparentnosti i stručnom dijalogu u oblasti pravosuđa.

Tematsko izdanje Biltena Suda BiH, možete naći na sljedećem linku: link 

U nastavku teksta možete pročitati autorski rad predsjednika i sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH, sudije Hilme Vučinića i pravnog savjetnika Apelacionog odjeljenja Suda BiH, Nedima Muminovića;

Hilmo Vučinić, sudija i predsjednik Apelacionog odjeljenja Suda BiH

Nedim Muminović, pravni savjetnik Apelacionog odjeljenja Suda BiH

I.   OSVRT NA NACRT ZAKONA O SUDU/SUDOVIMA BOSNE I HERCEGOVINE

Potreba za reformom pravosudnog sistema na nivou Bosne i Hercegovine datira još od izrade Strategije za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini za period od 2008. do 2012. godine. Tom prilikom uočen je problem nedostatka Vrhovnog suda BiH koji bi doprinio održavanju materijalne pravne sigurnosti i zaštiti sloboda i osnovnih prava.

Svjesni problema koji predstavlja nepostojanje Vrhovnog suda BiH, Parlamentarna skupština Vijeća Evrope donijela je rezoluciju 1564 (2007. godine) o „Krivičnom gonjenju povreda zakona koji spadaju u nadležnost Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)”, čime je pozvala vlasti u BiH da, inter alia: „obezbijede harmonizaciju sudske prakse, razmotre uspostavljanje vrhovnog suda na državnom nivou ili daju ovlaštenja vrhovnog suda postojećem sudu tako da obezbijede pravnu sigurnost“.

Tokom pisanja strategije, nepostojanje konsenzusa je dovelo do isključenja određenih strateških programa/preporuka iz strateškog okvira među kojima je i uspostavljanje Vrhovnog suda BiH, ali je sačinjen prijedlog za uspostavljanje Apelacionog suda BiH. Dakle, ključna reformska mjera kao što je pitanje Vrhovnog suda BiH napuštena je u korist ideje o uspostavi Apelacionog suda BiH.

Međutim, ovo pitanje nije aktuelizirano sve do Struktuiranog dijaloga u okviru kojeg je u periodu 2011.-2015. održan niz skupova, okruglih stolova i sastanaka. Bitno je istaći da ovaj dijalog nije održavan kao strateški odgovor na neprovođenje Strategije za reformu sektora pravde u BiH za period 2008.–2012., već isključivo na zahtjeve političara iz Republike Srpske za preispitivanjem svrhe i uloge Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, Suda BiH i Tužilaštva BiH.

Tokom trajanja struktuiranog dijaloga Ministarstvo pravde BiH sačinilo je Nacrt Zakona o sudovima Bosne i Hercegovine kojim se zapravo nastojala izvršiti revizija krivične nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine, te uspostavljanje Apelacionog/Višeg suda Bosne i Hercegovine. Iako se govorilo o preciziranju ove nadležnosti, predloženi nacrt je zapravo nastojao suziti postojeću nadležnost Suda BiH.

O reformi pravosuđa, sa posebnim osvrtom na uspostavu Apelacionog/Višeg suda Bosne i Hercegovine govorilo se i na drugim mjestima i kroz različite druge diskusije, prijedloge i izvještaje, među kojima su najznačajniji mišljenje Venecijanske komisije, te Pribeov izvještaj, koji su također uočili potrebu za osnivanjem Vrhovnog suda BiH, te preciznim definisanjem nadležnosti Suda BiH.

Bitno je naglasiti, iako su međunarodne institucije davale preporuku za osnovanje zasebnog žalbenog suda, te preciziranje nadležnosti, nikada se ta pitanja nisu nametala kao obaveze, niti je to pitanje bilo uslov na putu Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji.

Tokom 2023. i 2024. godine ponovo je aktuelizirano pitanje Zakona o sudovima Bosne i Hercegovine, ali ovaj put posmatrano kroz 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije. Prema prioritetu broj 4 (između ostalog) kako bi se garantovala pravna sigurnost, neophodna je uspostava pravosudnog tijela kojem bi bilo povjereno da osigura dosljedno tumačenje prava u cijeloj Bosni i Hercegovini. tj. treba uspostaviti pravosudno tijelo koje će osigurati dosljedno tumačenje zakona i ujednačavanje sudske prakse.

Kada se pažljivo analiziraju ovi prioriteti može se jasno zaključiti šta je zadatak Bosne i Hercegovine. Ovako postavljeni prioriteti (odnosno prioritet broj 4), uopće ne spominju obavezu formiranja Apelacionog/Višeg suda Bosne i Hercegovine, niti se dovode u pitanje trenutne nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine. Međutim, predloženi nacrt(i) zakona fokusirani su na potpuno druga pitanja, pa se postavlja pitanje da li su na taj način uopće ispunjavaju postavljeni zadaci iz spomenutog prioriteta.

Prije svega, javnost i stručna zajednica ostali su uskraćeni da znaju koliko verzija i o kojoj verziji nacrta zakona se uopšte raspravlja među političkim elitama. U javnost su u nekoliko navrata izlazile sasvim oprečne informacije o nacrtima, tako da su čak i pojedini političari izjavili da ne znaju o kojem nacrtu treba da razgovaraju. Također, pojedini mediji i organizacije iznijeli su kritiku prema Ministarstvu pravde BiH zbog netransparentnosti u procesu izrade ovog, odnosno ovih nacrta zakona.

Prema dostupnim informacijama, razgovaralo se o (najmanje) dvije verzije, tj. o nacrtu Zakona o sudovima Bosne i Hercegovine i nacrtu Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, ali se niti jedan suštinski ne odnosi na pitanja kojima bi trebalo da se osigura usklađenost i dosljednost sudske prakse.

Umjesto toga, kao tri najvažnija pitanja u ovim nacrtima javljaju se: sam naziv zakona, te sjedište i nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.

Kada je u pitanju naziv zakona prvobitna verzija, Zakon o sudovima Bosne i Hercegovine, zamijenjena je verzijom koja nosi naziv Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine. Već iz naziva ovog drugog nacrta, može se zaključiti da se time ne nastoji formirati pravosudna institucija kojom bi se izvršila reforma žalbenog sistema u pravosuđu na nivou Bosne i Hercegovine. Postavlja se opravdano pitanje, šta se zapravo postiže ovakvim nazivom nacrta zakona? Niti se ispunjava postavljeni prioritet Evropske unije, a ne ispunjavaju se ni preporuke o osnivanju zasebnog žalbenog tijela. Formira se apelaciono vijeće koje već postoji prema važećem Zakonu o Sudu BiH (koje se zove Apelaciono odjeljenje) i isto se izmješta na drugu lokaciju. Dakle, već u samom nazivu i uvodu zakona, proizilazi kontradiktornost jer se ne govori o dvije sudske institucije. S druge strane apelacionom vijeću daju se određene odlike karakteristične za zasebnu instituciju (predsjednik, budžet, unutrašnja struktura itd.), tako da je suštinski nejasan sam status ove drugostepene institucije. 

Drugo pitanje o kojem se i najviše raspravlja jeste sjedište. Prema dostupnim informacijama govorilo se o više prijedloga: Mostar, Banja Luka, Istočno Sarajevo, pa čak i Doboj. Čisto tehničko pitanje, pretvorilo se u političko pitanje. Međutim, prilikom ove diskusije o sjedištu niko nije vodio računa o objektivnim okolnostima, a posebno o troškovima po budžet.

Tako se u potpunosti ignorišu trenutni kapaciteti kompleksa pravosudnih institucija (gdje se nalazi Sud BiH, Tužilaštvo BiH, VSTV i Sudska policija), koji ima sasvim dovoljno prostornih kapaciteta za smještaj Apelacionog suda jer bi se prostorije gdje se sada nalazi Apelaciono odjeljenje mogle jednostavno pretvoriti u prostor novog suda. Nedavnom izgradnjom nove zgrade Tužilaštva BiH oslobođene su dodatne prostorije unutar Suda BiH. Korištenjem ovih prostorija bilo bi najekonomičnije rješenje, jer pored toga što se ne bi morale graditi nove prostorije, novi sud bi mogao koristiti pojedinu infrastrukturu sa prvostepenim sudom. To se prije svega odnosi na sudnice u koje su uložena velika sredstva i osigurani najveći sigurnosni standardi. Žalbeni sudovi nemaju toliku često suđenja kao sudovi prvog stepena, ali ipak moraju imati sudnice po najvećim sigurnosnim standardima i kapacitetom za boravak više lice, tako da bi sudnice novog suda, iako ih mora imati, zapravo bile većinu vremena prazne. Sa rješenjem da dva suda borave u istoj zgradi, osiguralo bi se zajedničko korištenje sudnica, što je mnogo racionalnije rješenje, a takvo rješenje nije u suprotnosti niti sa jednim međunarodnim dokumentom koji tretira pitanje nepristrasnosti sudova, te vladavine prava. Isto se odnosi i na prostorije za zadržavanje lica lišenih slobode, koje bi mogle zajedno koristiti oba suda (kao što ih danas koriste). Potom,  na isti način, dva suda bi mogla imati i pojedine zajedničke službe, kao što su sigurnost, održavanje, IT, finansije, služba za zaštitu svjedoka, pisarnice i sl.

Svakako je vrlo važno pitanje i blizina institucija, kao što su  Tužilaštvo BiH i Sudska policija, a što također značajno utiče na ekonomičnost i efikasnost sudskog postupka. Upravo postojeći kompleks pravosudskih institucija, zamišljen je na način da se na jednom mjestu nalaze sve ključne pravosudne institucije u cilju efikasnog funkcionisanja.

Iseljavanjem postojećeg Apelacionog odjeljenja iz trenutnog kompleksa pravosudnih institucija veliki dio prostorija Suda bi ostao prazan. Također, izgradnja potpuno nove zgrade u drugom sjedištu, podrazumijevala bi velika finansijska sredstva za izgradnju zgrade, novih sudnica, IT mreže, te dupliranje mnogih službi. Isto tako bio bi otežan rad tužilaca Tužilaštva BiH koji bi morali putovati na novu lokaciju suda te tako gubiti vrijeme za rad. Pored navedenog ne smiju se zanemariti i finansijski aspekti u smislu dodatnih troškova iz budžeta koji bi se morali izdvojiti za prevoz tužilaca i osoblja do Apelacionog suda. Isto se odnosi i na sudsku policiju koja bi morala biti smještena na dvije lokacije što opet dovodi do povećanja troškova državnog budžeta. Dakle, sjedište Apelacionog suda u drugom mjestu izvan Sarajeva samo bi značilo gradnju potpuno nove infrastrukture, dodatno gomilanje administrativnog aparata i stvaranje većih troškova. O tome nažalost nismo vidjeli da se vode bilo kakve konstruktivne diskusije.

Dalje, najspornije pitanje u svim nacrtima zakona jeste nadležnost. Prije nego što damo osvrt na predloženo rješenje važno je napomenuti da trenutno važeće rješenje pruža širok okvir za zasnivanje nadležnosti Suda BiH za skoro sva krivična djela iz entitetskih krivičnih zakona i Brčko distrikta počinjena na području čitave BiH ukoliko bi ta djela bila protiv interesa Bosne i Hercegovine. Iako postoji potreba da se ova odredba iz postojećeg zakona preciznije odredi, smatramo da ista daje bolji okvir za krivičnopravnu zaštitu interesa Bosne i Hercegovine u odnosu na predložena rješenja.

Naime, predložena rješenja (izuzev krivičnih djela propisanih Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugih zakona BiH) propisuju nadležnost Suda BiH samo za određeni krug krivičnih djela iz entitetskih krivičnih zakona, iz čega proizilazi da se na taj način značajno sužavaju nadležnosti iz trenutno važećeg zakona, tj. ograničavaju se samo na pojedine oblasti. Kada su u pitanju oblasti, radi se prijedlogu koji se zasniva na pravnoj stečevini Evropske unije – iz člana 83. Ugovora o funkcionisanju EU, koji zapravo odražava međugraničnu saradnju u borbi protiv kriminaliteta. Međutim, ako se ima u vidu da je predloženo rješenje vrlo neprecizno u pogledu ovih djela, sporno je da li se nadležnost Suda BiH može zasnovati samo ukoliko je djelo počinjeno na području dva entiteta i Brčko distrikta, odnosno entiteta i Brčko distrikta, a ne ako je počinjeno i na području jednog entiteta. Ovdje se postavlja pitanje, da li se nešto što održava stečevinu Evropske unije kroz međudržavnu saradnju, kroz predložene nacrte zakona, u Bosnu i Hercegovinu uvodi kao međuentitetska saradnja. Trenutno važeći zakon ne postavlja takva ograničenja prilikom zasnivanja nadležnosti bez obzira na kojem području je počinjeno krivično djelo. Ovakvim prijedlogom nacrta zakona u potpunosti se zanemarilo da je u pomenutom članu 83. Ugovora o funkcionisanju EU navedeno da se isti odnosi na utvrđivanje minimalnih pravila o definisanju krivičnih djela i sankcija u području naročito teškog kriminaliteta sa prekograničnim elementima koji proizlaze iz prirode ili učinka takvih krivičnih djela ili iz posebne potrebe njihovog zajedničkog suzbijanja. Međutim, ova lista nije konačna, te se dalje u pomenutom članu navodi, da s obzirom na razvoj kriminaliteta Vijeće može usvojiti i odluku kojom se utvrđuju ostala područja kriminaliteta koja ispunjavaju kriterije definisane u ovom stavu. Dakle, smisao definisanja konkretnih oblasti prema pravu Evropske unije jeste usklađivanje zakona u smislu ujednačavanja normiranja bitnih elemenata ovih krivičnih djela u kojima države imaju zajedničke interese, a ne zasnivanje nadležnosti za takva djela. Ono što je zanemareno nacrtima zakona jeste da je Evropska unija dodatno posebnim članom propisala odredbe koje se tiču krivičnih djela koja pogađaju finansijske interese Unije, što znači da se nije ograničila na krivična djela iz člana 83. Ugovora o funkcionisanju EU. Ovo posebno kada se ima u vidu da se navedenim nacrtima predviđa i nadležnost Suda BiH za taksativno nabrojane krivičnopravne oblasti iz člana 83. Ugovora o funkcionisanju EU ako je njihovim izvršenjem nastala šteta velikih razmjera za državu Bosnu i Hercegovinu. Dakle, ovi nacrti potpuno zanemaruju da šteta velikih razmjera za BiH može nastati i izvršenjem drugih krivičnih djela, a ne samo iz odabranih oblasti. Također, ovo pitanje štete velikih razmjera je uopšteno postavljeno, što također može predstavljati problem u praksi prilikom zasnovanja nadležnosti Suda BiH. Prema tome, prilikom izrade nacrta zakona zanemarilo se da se ovim članom treba regulisati zasnivanja nadležnost Suda BiH za sva krivična djela iz entitetskih krivičnih zakona i Krivičnog zakona Brčko distrikta koja bi ugrozila državu kao zaštitni objekat.

Ono što je vrlo važno spomenuti jeste da se u odredbi koja se odnosi na nadležnosti spominje i određena terminologija koju ne poznaje naš krivični zakon (kriminalne grupe), a što može dovesti također do problema prilikom zasnivanja nadležnosti. Dakle, pored prethodno navedenih spornih pitanja, javlja se i problem neusklađenosti predloženih nacrta s Krivičnim zakonom BiH.

Pored ova tri, najvažnija pitanja, postoji i još čitav niz drugih pitanja, također vrlo značajnih za funkcionisanje suda, odnosno sudova. Tako se npr. uvode određene nadležnosti Ministarstva pravde koje prema sadašnjim zakonskim rješenjima obavlja VSTV, a što eventualno može dovesti do dupliranja nadležnosti ovih institucija. Sporno je i to što prema predloženim rješenjima, predsjednik Suda, odnosno predsjednik Apelacionog vijeća izvještavaju Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine o izvršavanju budžeta, a što može dovesti do miješanja zakonodavne vlasti u sudsku. Isto tako, pojedine odredbe o kontinuitetu Suda BiH nisu najpreciznije, što može dovesti do problema u pogledu funkcionisanja i kadrovskih popunjavanja, pa time i početka rada i rješavanja drugostepenih predmeta Apelacionog suda/vijeća. Također, stupanjem na snagu ovako predloženih zakonskih rješenja, morao bi se mijenjati čitav niz zakona (Zakon o VSTV, Zakon o krivičnom postupku, Zakon o parničnom postupku pred sudom BiH, Krivični zakon BiH, Zakon o upravnom sporu, Izborni zakon, Zakon o Tužilaštvu BiH, Zakon o platama i sl.). U suprotnom, moglo bi doći do problema u funkcionisanju suda.

Dakle, sva ova pitanja, nameću obavezu potrebe za širom diskusijom i dubinskom analizom predloženih rješenja. Također, sa ovakvim predloženim rješenjima, postavlja se pitanje, šta se zapravo želi postići? Jačanje vladavine prava ili forsiranje lošijih rješenja na štetu postojećih, te razgradnja Suda Bosne i Hercegovine? Indikativno je da je Sud Bosne i Hercegovine do sada više neformalno, nego formalno bio uključen u proces izrade nacrta ovog zakona, iako je Sud BiH najpozvaniji da aktivno u tome učestvuje, jer sudije ovog Suda primjenjuju navedeni zakon u praksi.

Na kraju, očito je da se novim nacrtima Zakona o Sudu/sudovima ne ispunjavaju zadaci postavljeni u navedenim prioritetima, te da nije namjera da se istim osigura dosljedno tumačenje prava u cijeloj Bosni i Hercegovini već se pitanje EU integracija vješto koristi kako bi se redefinisale nadležnosti i položaj Suda BiH u pravosudnom sistemu Bosne i Hercegovine.

****************